Približavamo se proslavi još jednog Božića. Još jednom će nas liturgija svete božične noći povesti u tihu i svetu betlehemsku noć, u kojoj se prije više od 2.000 godina utjelovio Život. Zasigurno će i ove godine vjernici pohrliti u crkve, okititi kući borove, napraviti jaslice. Kupovat će se darovi, čestitat će jedni drugima i mogli bismo kazati, sve će proći kao i obično. Još jedan Božić u nizu i idemo dalje. Uskoro ćemo se opet vratiti u našu svakodnevicu kao da Božića nije ni bilo.
„Život se očitova i vidjeli smo i svjedočimo“ (1 Iv 1,2).“ Ne zapinju li nam odmah za oko dvije riječi: vidjeti i svjedočiti? Zaustavimo se ovoga Božića na ove dvije riječi. Vjerujem da smo svi toliko puta u životu sudjelovali na liturgijama polnoćke. Svi smo, uvjeren sam, osjetili neku mističnost trenutka, sve nas prođu trnci dok u toj noćnoj Euharistiji čitamo biblijske tekstove, dok slavimo Život. Ti osjećaji – to je naše „vidjeti“. U tim trenucima proživljavamo iste one osjećaje koje su te davne noći proživljavali pastiri koji su došli vidjeti dijete Isusa. Međutim, čini se da uglavnom na te osjećaje, na to da smo vidjeli, zaboravljamo čim napustimo crkvu, a tada bi smo trebali svjedočiti. Jer nije dovoljno samo vidjeti, već ono što smo vidjeli treba dalje naviještati. Trebamo odgovoriti svom kršćanskom pozivu da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, da budemo kvasac društva u kojem živimo. Očigledno je da u našem društvu vlada letargija, beznađe, bezidejnost. Mi kršćani pozvani smo ponovno u ovo društvo vratiti optimizam i nadu, ma kako teško bilo. Ma kako nas teško pogađali loši gospodarski i politički potezi, mi se ne smijemo predati tom beznađu. Moramo odgovoriti našem pozivu koji smo dobili na krštenju i ulijevati nadu i optimizam, radost i veselje. Ta nada i taj optimizam, to je „svjedočenje“. Mi svojim životima moramo pokazati da svjedočimo ono što smo vidjeli. U tom svom svjedočenju najprije trebamo krenuti od vlastitih obitelji. Kriza u društvu ne pojavljuje se bez razloga. Do nje dolazi zbog krize obitelji. Koliko se moli u našim obiteljima? Koliko naših obitelji redovito prisustvuje nedjeljnim euharistijskim slavljima? Nažalost, odgovori na ova pitanja su porazni. Koliko roditelja ne priča sa svojom djecom? Koliko djece ne poštuje svoje roditelje? Koliko supružnici imaju povjerenja jedno u drugo?
Ukoliko želimo vratiti nadu i optimizam u naše društvo, a na to smo pozvani, onda najprije vratimo obitelji ono mjesto koje joj u društvu pripada. Kršćanska obitelji, budi zaštitnik, a ne uništavač života! Trgni se i postani ono što bi trebala biti. Postani kvasac koji će pridonijeti zdravijem i boljem razvoju sredine u kojoj živimo! „Vrijeme je već da se oda sna prenemo, noć podmače, dan se približi“. „Život se očitova i vidjesmo i svjedočimo“. Svima vama od srca želim da vidite i da svjedočite.
Želim vam sretan i blagoslovljen Božić, da ga provedete u miru i tišini svojih obitelji, kako bi iz toga mogli crpsti snagu za uspješnu 2024. godinu.
